Prvi dan suđenja Ratku Mladiću bila sam u Haagu. Sticajem okolnosti, u dijelu za novinare sjedila sam u prvom redu, tako da me od njega dijelilo samo staklo.
Za mene je to bio veliki dan. Suđenje komandantu VRS-a, nakon toliko godina njegovog skrivanja i bjekstva i nakon svega što je počinio u Bosni i Hercegovini. Dočekati da se konačno nađe na optuženičkoj klupi zbog svega što je počinio, bilo je veliko.
Tužitelj Dermot Groome je predstavljao optužnicu, navodeći određene dokaze. Pratila sam Mladićeve reakcije, jer me je zanimalo kako će se ponašati suočen sa zločinima koje je počinio.
Hladno je to pratio, povremeno očima kružeći po publici. U jednom trenutku njegov pogled se sreo s mojim. Nisam htjela spustiti pogled, ne pred takvim zločincem.
Gest prema žrtvama Srebrenice
Kad je tužitelj počeo govoriti o Srebrenici, u publici se čuo žamor, uzdasi, plač…
Mladić ih je hladno pogledao i cinično prešao prstom preko grla, gestom koja je svima bila više nego jasna.
Žrtve su reagirale, nastao je žagor… i sudija je odlučio prekinuti suđenje, određujući pauzu.
Ustali smo da izađemo. Ustao je i Mladić i krenuo prema izlazu, tako da nas je u jednom trenutku dijelilo svega nekoliko koraka. Pokazao je prstom prema meni i podigao palac.
Bila sam potpuno šokirana. Čovjek koji je nekoliko minuta prije toga žrtvama Srebrenice pokazao kako bi ih ponovo klao.
Znala sam da bi svaka moja reakcija mogla biti shvaćena kao nepoštivanje suda i da su me mogli izbaciti iz sudnice u kojoj se tog dana, barem za mene, pisala historija. Ali nisam mogla preći preko toga.
„Bila je to moja vrlo jasna poruka“
Pored mene je stajao Vlado Marić. Pomjerila sam se do njega, tako da me sudije ne vide, i Ratku Mladiću pokazala – srednji prst.
Bila je to moja vrlo jasna poruka koliko ga prezirem.
Njegovi advokati su to vidjeli i odmah reagirali, žaleći se sudijama. Strani novinari su također shvatili da se nešto dogodilo i odmah su prišli da pitaju šta je bilo.
Imala sam dovoljno novinarskog iskustva i rekla sam da nije bilo ništa. Uhvatila Vladu za ruku i brzo izašla.
Tog dana nisam ja trebala biti vijest. Vijest je bio početak suđenja Ratku Mladiću.
Mladić osuđen za genocid
Ratko Mladić je osuđen, i za genocid. I umro u zatvoru.
U svijetu će ostati upamćen kao čovjek koji je nakon Holokausta počinio najveći zločin u Evropi.
Počasti koje mu se danas najavljuju u Srbiji samo dodatno ogoljavaju ono što je odavno dokumentirano u Haagu: Ratko Mladić nije bio nikakav izolirani „bosanski general“.
Tokom rata bio je plaćen iz Beograda preko Vojske Jugoslavije, uz podršku predsjednika i vlade Srbije, dok je VRS od njih dobijao novac, opremu i ljudstvo. Nakon rata krio se u Srbiji.
„Srbija šalje jasnu političku poruku“
Najavljivanjem sahrane uz vojne i državne počasti Mladiću u Beogradu, dok istovremeno negira svoju ratnu ulogu u BiH, Srbija šalje možda i najjasniju političku poruku o vlastitom odnosu i ulozi prema ratu u Bosni i Hercegovini i zločinima za koje je Mladić pravosnažno osuđen.
Mladić, komandant VRS-a, bio je general Srbije kojeg je Beograd plaćao i podržavao.
„Ovim upravo oni sami proizvode kolektivnu identifikaciju“
Dok optužuju druge da Srbiji i srpskom narodu nameću kolektivnu krivicu, upravo državni vrh, uz značajan, veliki dio javnog i medijskog prostora koji Mladića i dalje slavi, svojim počastima politički afirmira čovjeka pravosnažno osuđenog za genocid i druge najteže zločine.
Ovim upravo oni sami proizvode kolektivnu identifikaciju srpskog naroda s Mladićem, njegovom politikom i zločinačkim nasljeđem.
Piše: Dženana Karup Druško
Foto: Facebook, Obrada: Radio Mak
