Navršava se 837 godina od izdavanja znamenite povelje koju je Kulin ban izdao Dubrovačkoj Republici. Riječ je o prvom poznatom međunarodnom ugovoru onovremene bosanske države. Kao takav ima neprocjenjiv značaj za njenu političku, privrednu i kulturnu prošlost.
Kulin ban – najpoznatiji bosanski vladar
Najpoznatiji bosanski vladar Kulin ban spominje se prvi put 1180. godine u jednom pismu koje mu je uputio papin izaslanik Teobald. Ovaj se iz Rima uputio u Bosnu s papinim pismom ali to nije uspio obaviti. U Humu (današnja Hercegovina), orobio ga je tamošnji knez Miroslav i doživio je neugodnosti pa se vratio u Split neobavljena posla.
Odatle je Kulinu poslao poruku ispričavajući se što nije u stanju da osobno dođe i uruči mu papino pismo, pa ga ovako šalje po drugome.
Pismo je izvana bilo adresirano: “Kulinu, velikom banu Bosne”, a započinjalo je riječima: “Plemenitom i moćnom mužu Kulinu banu Bosne”. Izrazi “veliki ban” i “moćni muž”, kako papin legat oslovljava Kulina, pokazuje da je u to doba bosanski ban bio dobro poznat i cijenjen u Rimu, ali i u drugim zemljama.
Kulin je činio sve da od Bosne stvori ekonomski i vojno jaku državu. Aktivno sudjeluje i u međunarodnoj politici tog vremena. Godine 1183. prišao je antibizantskoj koaliciji pa je s Madžarima u ratnom pohodu prodro sve do Sofije.
Po povratku kući donio je veliki ratni plijen od kojeg je u današnjim Muhašinovićima kod Visokog sagradio dvije bogomolje, čiji su ostaci i tek nedavno pronađeni.
Bosna u vrijeme Kulina bana
Bosna je pod Kulinom i ekonomski jako uznapredovala. Obilje ruda i drugih bogatstava kojim obiluje zemlja, predstavljalo je široku osnovu za razvoj trgovine s drugim zemljama. Iz tog vremena potječe znamenita povelja koju je Kulin izdao Dubrovčanima 1189. godine.
Bosna je pod njegovom vladavinom predstavljala silu od koje su strepile sve okolne zemlje.
U proljeće 1202. godine izvršena je nasilna promjena na srpskom prijestolju, i to tako što je uz madžarsku pomoć stariji Nemanjin sin Vukan zbacio mlađeg brata Stefana.
Kulin je osudio taj postupak dajući sebi za pravo da se umiješa u te događaje, i za to što je rodbinski bio povezan sa srpskom dinastijom. Kulinova sestra bila je udata za Miroslava, mlađeg sina Uroša II.
Bez obzira što je Vukana pomagala Madžarska, ondašnja velesila, Kulin je s vojskom krenuo na Srbiju i teško je poharao.
U jesen 1202. godine madžarski kralj Emerik žali se papi Inocentiju III da ne može poći u križarski rat kako se zavjetovao, jer je ban Kulin napao zemlju (Srbiju) koja je njemu podložena.
Kulin ban i pitanje bogumilstva
U strahu od Kulina bili su i drugi susjedni vladari. Još je 1199. godine zetski (dukljanski) kralj Vukan (iz današnje Crne Gore), poslao papi pismo u kojem optužuje Kulina da je okorjeli bogumil kao i svi njegovi podanici.
Slične tužbe su stizale i sa drugih strana što je navelo papu da počne s pripremama za križarski rat protiv Bosne.
Kulin je bio svjestan da bi se teško odupro udruženoj križarskoj sili pa je pribjegao varci. Iznesene optužbe je prenio na polje teorijskih rasprava, čime je svojim protivnicima izbio adut za vojnu intervenciju.
Izjavio je da je bogumile držao za dobre katolike, pa ako je u zabludi, moli papu da mu pomogne kako bi izišao na pravi put.
Papa je bio zadovoljan Kulinovim odgovorom i poslao je u Bosnu svog izaslanika Ivana Casamarisa, iskusnog stručnjaka za dogmatska pitanja.
Nakon obavljene istrage, u proljeće 1203. g. sazvan je sabor na Bilinom polju (smatra se da je to kod Zenice), i sve je riješeno na licu mjesta.
Tako je mirno okončan ovaj spor iako će se za malo ispostaviti da se u Bosni, ustvari, nije ništa izmijenilo po pitanju bogumilstva. Čak što više, ono se od ovog vremena sve više širilo i jačalo pa se na koncu Bosna pretvorila u najheretičniju zemlju Evrope.
Sjećanje na Kulinova vremena
Mirni razvoj zemlje, napredna trgovinska razmjena, cvjetanje rudarstva i zanatstva, stanovništvu je donijelo blagostanje takvih razmjera da se stotinama godina kasnije u Bosni sjećalo na Kulinova sretna vremena.
Živo su ga se sjećali i njegovi nasljednici, kako banovi tako i kraljevi, pa i stranci.
Dubrovčani su 1235. godine prilikom sklapanja trgovačkog ugovora sa banom Ninoslavom tražili da se ban zakune “takvom kletvom kakvom se je ban Kulin klel”.
Stotinama godina kasnije u graničnim sporovima sa susjednim zemljama često se pozivalo na one granice kakve je Bosna imala u vrijeme Kulina bana.
Često se i danas u Bosni nehotice u svakodnevnom govoru spomene njegovo ime. Kad neko razveže nadugo priču, kaže se “Počeo od Kulina bana”, ili kad neko s nostalgijom govori o starim sretnim vremenima, kaže: “Za Kulina bana i dobrijeh dana”.
Čak postoji i dječja igra koja se zove “Vojska Kulina bana” i sl.
To sve govori ko je i kakav je bio Kulin ban i šta je značio za Bosnu. On je uz kralja Tvrtka I nesumnjivo najveći vladar kojeg je Bosna ikada imala u svojoj hiljadugodišnjoj prošlosti.
Značaj Povelje Kulina bana
Povelja Kulina bana predstavlja najstariji sačuvani diplomatski dokument srednjovjekovne bosanske države pa je za nju uobičajeno reći da je to rodni list bosanske državnosti.
Pisana je dvojezično i dvama pismima. U originalnoj varijanti to je bosanski jezik i bosansko pismo (bosančica), u drugoj isti je tekst pisan latinicom i na latinskim jeziku.
Izdao ju je 29. augusta 1189.godine, onovremeni vladar Bosne Kulin ban Dubrovačkoj Republici koja je bila najvažniji trgovački partner srednjovjekovne Bosne.
Sa naučnog gledišta značaj povelje za historiju Bosne je višestruk.
Prvo, to je najstariji svjetovni spomenik na južnoslavenskom prostoru pisan bosanskom varijantom ćiriličnog pisma – bosančicom.
Drugo, to je najstariji pravni akt na južnoslavenskom prostoru napisan na narodnom (slavenskom) jeziku, u varijanti bosanskog jezika.
Šta nam govori Povelja Kulina bana?
Sadržaj povelje daje obilje dragocijenih podataka važni za izučavanje političkih, privrednih i kulturnih prilika kakve su bile u Bosni prije 837 godina.
Njome ban Kulin potvrđuje prijateljstvo Bosne naspram Dubrovnika, jamči njegovim trgovcima sigurnost kretanja i trgovanja u njegovoj državi, oslobađa ih svih taksi, odnosno carine, što je bio rijedak slučaj u onovremenoj, a i kasnijoj Evropi.
To govori da je Bosna Kulinovog doba bila privredno dobro stojeća jer se malo koja država odriće carinskih dažbina.
Njegovo jamstvo stranim trgovcima za njihovu sigurnost, kao i to da će im nadoknaditi svaku štetu u slučaju ako bi je pretrpjeli dok borave u njegovoj državi, govori da je onovremena Bosna bila sigurna zemlja, u kojoj je vladao red i zakon, i da je sve u njoj bilo pod kontrolom vlasti.
To dalje govori da je Bosna u Kulinovo doba bila samostalna država u kojoj je ban Kulin suvereno vladao.
To se vidi i iz povelje koja po formi i sadržaju predstavlja standardni onovremeni međunarodni ugovor (akt), koji se sklapa između dvije samostalne države. U ovom slučaju to je s jedne strane Bosna, s druge Dubrovačka Republika.
Povelja i pitanje bosanske samostalnosti
Unatoč jasnog sažaja povelje mnogi strani historičari skoro po pravilu u svojim djelima iznose tvrdnju da je Bosna u Kulinovo doba bila pod tuđom vlašću (onovremene Madžarske).
Te tvrdnje su bez ikakve osnove jer u povelji sasvim jasno piše da ban Kulin jamči dubrovačkim trgovcima osobnu i materijalnu sigurnost: „kire hode po mojemu vladaniju“, to jest: „koji se kreću po mojoj državi“, jer ono „vladanije“ doslovno u starobosanskom, odnosno stroslavenskom jeziku, znači „država“.
Takvo jamsto može dati samo onaj ko drži punu vlast u svojoj zemlji.
Arhaični jezik Povelje
Tekst kojim je povelja pisana veoma je arhaičan pa je danas za nas teško razumljiv. Jezik kojim se govorilo u onovremenoj Bosni kroz razdoblje od 800 godina doživio je velike promjene.
Mnoge riječi su izišle iz upotrebe. Tako: vladanije = država; prav = ispravan, postojan; goj = mir; kire = koji; hode = hodaju, kreću se; od sele = od sada; godje = bilo; krjevati = kretati se, prolaziti; minuti = proći; zled = krivica, krivnja; razvje = osim, izuzev; kakore = kao itd.
U tekstu, međutim, ima izraza koji su i danas u upotrebi pa tako: «kto» ili «nikto» (u hrvatskom jeziku «tko» i «nitko»), u značenju „ko“, „niko“.
I danas se na selu čuje izraz «niktorović», u značenju «niko i ništa» (na primjer, kad se djevojka uda za nekoga čiji rod nije baš poznat, žene za takvog znaju reći da je «niktorović”).
Tri verzije Povelje
Poznate su tri verzije ove povelje.
S obzirom da je povelju izdao ban Kulin – onovremeni vladar Bosne, jasno je da je pisana na njegovom dvoru u Bosni. Tada su svakako napisana dva primjerka. Jedan je zadržan za dvorski arhiv a drugi je predat Dubrovčanima.
Ovi su kasnije za svoje potrebe napravili još nekoliko prijepisa. To su, vjerojatno, oni primjerci koji danas postoje.
Postavlja se pitanje koji je od njih original, i da li uopće on postoji.
U vrijeme kada je povelja izdata, a to je 12. stoljeće, bila je praksa da se uvijek pišu u dva primjerka. Jedan je bio namijenjen za stranu koja izdaje povelju, a drugi strani kojoj se izdaje.
Oba primjerka se tretiraju kao originali, iako im u nekim slučajevima tekst nije bio potpuno identičan.
Ako se, na primjer, povelja izdavala drugoj državi ili osobi drugačijeg jezika, uz izvorni tekst se dopisivao njen prijevod.
Po svoj prilici takav je slučaj bio sa Kulinovom poveljom. To znači da je njen prvi primjerak bio napisan na bosanskom jeziku i bosanskim pismom (bosančici), namijenjen za dvorski arhiv, a drugi primjerak, namijenjen Dubrovčanima. Uz originalni tekst na bosanskom jeziku imao je njen prijevod na latinskiom jeziku.
Prvi, bosanski primjerak nije se sačuvao, dok su tri dubrovačka sačuvana.
Gdje se danas nalazi Povelja?
Većina učenjaka koji su se bavili ovim pitanjem smatraju da je originalan onaj primjerak koji se danas čuva u Ruskoj Akademiji Nauka i Umjetnosti u San Petersburgu, dok su druga dva primjerka prijepisi nastali nešto kasnije.
Pouzdano se zna da su se sva tri primjerka do 1832. godine nalazila u Dubrovniku.
O tome kada i na koji je način Kulinova povelja nestala iz Dubrovnika ima više verzija. Objašnjenje kako je originalni primjerak stigao u Rusiju iznio je sam akter događaja, bivši ruski konzul u Dubrovniku Jeremija Gagić.
Navodno, prolazeći dubrovačkom tržnicom primijetio je u hrpi starog papira neki dokument za koji je odmah utvrdio da se radi o neobično starom i značajnom rukopisu, a to je, navodno, bila ova povelja.
Tako je došla u njegov posjed i odnesena u Rusiju. Godine 1817. postala svojina Zbirke starih rukopisa Ruske akademije nauka gdje se i danas nalazi.
U tu verziju dugo nije niko posumnjao dok se njome nisu dublje pozabavili historičari. Jedan od njih (Ljuba Stojanović) je utvrdio da je ruski konzul izmislio priču, pošto se original povelje još uvijek nalazio u Dubrovniku 1832. godine kao i dva njena prijepisa.
Te godine je, naime, po naredbi bečke vlade njen službenik Đorđe Nikolajević, inače pravoslavni svećenik, vršio popis starih dokumenata u Dubrovačkom arhivu, koji su trebali biti preneseni u Beč, jer je tada Dubrovnik bio pod austrijskom vlašću.
Među popisanom građom bio je i navodni originalni primjerak Kulinove povelje kao i njena dva prijepisa.
To znači da ruski konzul nije mogao doći u njen posjed 1817. godine, kako je on tvrdio, nego tek 1832. godine, i to uz pomoć Đorđa Nikolajevića.
Samo se po sebi razumije da su u pitanju mutne radnje, što nije rijedak slučaj u svijetu kada je u pitanju sudbina spomenika velike i umjetničke vrijednosti.
Može li se Povelja vratiti u Bosnu?
Kada se govori o ovoj povelji često se postavlja pitanje kakva je mogućnost da se vrati u Bosnu primjerak koji se nalazi u Rusiji, a za koji se smatra da je original.
Još kao ratni direktor Zemaljskog muzeja započeo sam s tom akcijom. Kasnije sam za to bio zadužen i od strane naših zvanjčnih institucija, i rješenje je bilo sasvim blizu.
Do toga nije tada došlo, ali se ne gubi nada.
Piše: prof. dr. emeritus Enver Imamović
Obrada: Radio Mak
