Ispred Direkcije Željeznica u Tuzli nalazi se jedan od zanimljivijih podsjetnika na vrijeme kada su parne lokomotive bile neizostavan dio željezničkog i industrijskog života ovog kraja. Riječ je o parnoj lokomotivi „Škoda“ serije 25-26, koja je nakon decenija provedenih u službi danas sačuvana kao svojevrsni spomenik jednom vremenu. Početkom augusta 2026. godine završena je restauracija ove vrijedne lokomotive, a radove su realizovali uposlenici Željeznica Federacije BiH, Poslovno-prometnog područja Tuzla. Obnovljena lokomotiva sada ponovo dostojanstveno podsjeća na bogatu željezničku i industrijsku prošlost ovog kraja.
Lokomotiva je izrađena 1949. godine u zavodima Škoda u Plzenu, tadašnjoj Čehoslovačkoj, u okviru serije 25-26. Prema podacima sa table postavljene na samoj lokomotivi, od izgradnje pa sve do 1996. godine saobraćala je po uzanim prugama Željeznica Bosne i Hercegovine, kao i na industrijskoj pruzi Rudnika uglja Banovići.
Upravo su uzane pruge imale veliki značaj za razvoj industrije ovog područja. Njima se prevozio ugalj, roba i drugi teret, a parne lokomotive decenijama su bile pokretačka snaga željezničkog saobraćaja.
Godine 1997. željezničari Direkcije Tuzla postavili su ovu lokomotivu kao spomenik na prošla vremena. Time je sačuvan vrijedan dio industrijske i željezničke baštine, ali i uspomena na generacije željezničara koji su svoj radni vijek provodili uz pruge, lokomotive, paru i zvuk karakterističnog zvižduka.
Teška 32 tone, a nekada je bila dio svakodnevnog života
Prema tehničkim podacima navedenim na spomen-ploči, lokomotiva ima dva parna cilindra i tri vezane osovine. Masa joj iznosi 32 tone, duga je osam metara, a najveća brzina koju je mogla razviti iznosila je 30 kilometara na sat. Minimalni poluprečnik krivine na kojem je mogla saobraćati bio je 60 metara.
Danas, kada parne lokomotive uglavnom pripadaju muzejima i zbirkama industrijske baštine, ovaj primjerak predstavlja vrijedan podsjetnik na razvoj željeznice i industrije u Tuzlanskom kraju.
Zato restauracija lokomotive nije samo pitanje njenog izgleda. Obnavljanje ovakvog eksponata znači čuvanje dijela historije grada, željeznice i generacija ljudi koji su decenijama živjeli uz prugu.
Nekada su se uz željezničke kolosijeke čuli zvukovi pare, ritmično puhanje i zvižduk lokomotiva. Danas je taj zvuk utihnuo, ali je jedna od njih ostala da svjedoči o vremenu kada je željeznica bila mnogo više od prevoznog sistema – bila je važan dio života i razvoja ovog kraja.
Obnova stare „Škode“ zato može biti više od restauratorskog zahvata – može biti povratak dostojanstva jednom od nijemih svjedoka industrijske prošlosti Tuzle, ali i apel da se željeznici u Tuzli i njenoj vrijednoj industrijskoj baštini posveti mnogo veća pažnja.
