Sredinom devedesetih godina pojavila se mala elektronska igračka koja je izgledala gotovo skromno – nekoliko tipki, mali ekran i kućište koje se moglo nositi kao privjesak. Ipak, Tamagotchi je za kratko vrijeme postao svjetski fenomen.
Ova neobična igračka djeci je nudila nešto što tada nije bilo uobičajeno. Umjesto klasične igre, trebalo je brinuti o malom virtuelnom ljubimcu – hraniti ga, čistiti za njim, igrati se s njim i pratiti njegovo zdravlje.
Mali ljubimac koji je tražio pažnju
Tamagotchi je virtuelni ljubimac koji živi unutar malog elektronskog uređaja. Nakon uključivanja, korisnik praktično dobija „jaje“ iz kojeg se razvija digitalno biće.
Igrač mora pratiti njegove potrebe. Ako je gladan – treba ga nahraniti. Ako je bolestan – potrebno ga je liječiti. Ako mu je dosadno – treba se igrati s njim.
Posebnost je bila u tome što Tamagotchi nije čekao da ga vlasnik ponovo uključi. Vrijeme u igrački prolazilo je i kada je uređaj bio odložen.
Zbog toga su djeca vrlo brzo razvijala osjećaj da se za svog malog digitalnog prijatelja zaista moraju brinuti.
Fenomen koji je obilježio 90-e
Prvi Tamagotchi pojavio se u Japanu 1996. godine, a ubrzo je stigao i na druga tržišta. Iza njega je stajala japanska kompanija Bandai, a ideja je bila jednostavna, ali izuzetno uspješna: napraviti ljubimca koji se može nositi svuda.
Mala veličina bila je jedna od njegovih najvećih prednosti. Tamagotchi je mogao stati u džep, školsku torbu ili visiti oko vrata.
U vremenu prije pametnih telefona i mobilnih aplikacija, ovaj mali uređaj djeci je omogućio da imaju „živog“ digitalnog ljubimca uvijek uz sebe.
Nije bilo dovoljno samo ga uključiti
Tamagotchi je bio zanimljiv upravo zato što je zahtijevao svakodnevnu pažnju.
Igrač je morao pratiti nekoliko osnovnih pokazatelja i reagovati kada bi se pojavila potreba za hranom, igrom ili njegom. Od ponašanja vlasnika zavisilo je kako će se njegov virtuelni ljubimac razvijati.
To je igračku činilo drugačijom od većine tadašnjih elektronskih igara. Cilj nije bio samo ostvariti što veći rezultat, već održavati jedno malo virtuelno biće „živim“ i zadovoljnim.
I igračka i lekcija o odgovornosti
Tamagotchi je, osim zabave, mnogima ostao u sjećanju i kao svojevrsna lekcija o odgovornosti.
Djeca su morala zapamtiti da njihov ljubimac ima potrebe i da ga ne mogu jednostavno zanemariti. Ako bi ga dugo ignorisali, posljedice su mogle biti vrlo neugodne.
Upravo je taj osjećaj obaveze bio jedan od razloga zbog kojih se Tamagotchi toliko razlikovao od običnih igračaka.
Zašto ga se generacije i danas sjećaju?
Tamagotchi je postao jedan od simbola tehnološke kulture devedesetih. Njegova jednostavna grafika, karakteristični zvukovi i mali crno-bijeli ekran danas djeluju gotovo primitivno u poređenju s modernim pametnim telefonima i videoigrama.
Ali upravo u tome i jeste njegova nostalgija.
Za mnoge koji su odrastali devedesetih, Tamagotchi je bio prvi susret s idejom da tehnologija može stvoriti osjećaj odnosa između čovjeka i virtuelnog bića.
Mali uređaj koji je stao na dlan pokazao je da za dobru igračku ponekad nije potrebna vrhunska grafika. Dovoljno je bilo nekoliko piksela, nekoliko tipki i osjećaj da vas neko „čeka“ kada ga ponovo pogledate.
